U Goduši kod Visokog čibučarstvo nije samo stari zanat. Ono je porodično naslijeđe, umijeće ruku i priča o ljudima koji još znaju napraviti frulu koja ima svoj glas.
Goduša, Visoko | Domaćinske priče | Video produkcija: Udruženje Mapa kulture
Goduša: Selo u kojem drvo ima svoj glas
U Goduši se drvo ne posmatra samo kao materijal.
U rukama majstora ono može postati frula, čibuk, tespiha ili predmet koji godinama čuva sjećanje na čovjeka koji ga je napravio.
Nedaleko od Visokog, uz potok Godušicu, svoju priču nastavlja Vehab Halilović – čibučar koji je zanat upoznavao od djetinjstva, uz porodicu, alat i svakodnevni rad.
Ekipa Udruženja Mapa kulture posjetila ga je kako bi zabilježila ne samo način izrade frule nego i razmišljanja čovjeka kojem je samostalan rad važan dio života.
Dok se mnoge rukotvorine danas izrađuju industrijski, u Goduši se još može vidjeti koliko znanja stoji iza jednog naizgled jednostavnog predmeta.
Čibučarstvo je tradicionalno umijeće obrade drveta po kojem je ovaj kraj prepoznatljiv. Naziv je dobilo po čibuku, ali se u ovdašnjim radionicama izrađuju i frule te druge drvene rukotvorine.
Vehabova radionica nije prostor u kojem se radi po unaprijed zadanoj šemi. To je mjesto u kojem se materijal upoznaje dodirom, alat prilagođava ruci, a iskustvo određuje sljedeći potez.
Zanat je učio uz oca i braću, a godine rada donijele su mu znanje koje nije moguće prenijeti samo pisanom uputom.
Frula ne nastaje preko noći
Da bi frula dobila oblik i zvuk, potrebno je odabrati odgovarajuće drvo, pripremiti ga, obraditi i pažljivo završiti sitne detalje.
Vehab govori o tome kako se dio posla obavlja uz pomoć mašina, a dio i dalje traži mirnu ruku i preciznost majstora.
Neki alati prave se upravo za potrebe radionice.
U toj kombinaciji iskustva, strpljenja i osjećaja za materijal krije se vrijednost ručnog rada: dva predmeta mogu izgledati slično, ali iza svakog stoji zaseban proces i čovjekov potpis.
Kada jedna frula ode daleko od Goduše
Vehabove rukotvorine nisu ostale vezane samo za selo.
O njegovom radu pisalo se i istraživalo, a njegove frule pronalazile su put do ljudi koji ih znaju prepoznati i koristiti. Zanat ga je povezao i s međunarodnim predstavljanjem rukotvorina u Turskoj.
Tehnologija mu nije zamijenila ruke, ali je pomogla da glas o njegovom radu putuje dalje.
Upravo je u tome jedna od važnih poruka ove priče: tradicija i savremeni način predstavljanja ne moraju biti suprotnosti.
Video može zabilježiti ruke majstora, a društvene mreže pomoći da za njegov rad sazna neko ko nikada nije bio u Goduši.
Čuvati zanat znači čuvati i ljude
Priča o čibučarstvu nije samo pitanje hoće li se i sutra praviti frule.
Ona je i pitanje hoćemo li prepoznati vrijednost znanja koje ljudi godinama nose u sebi.
Vehab svoje umijeće pokazuje i mlađima. U vremenu brzih proizvoda i još bržeg zaborava, takvo prenošenje znanja možda je najvažniji dio njegovog rada.
Jer zanat postoji sve dok ima nekoga ko ga praktikuje – i nekoga ko želi učiti.
Zato je Udruženje Mapa kulture ovu priču zabilježilo kamerom.
Da glas frule, rad alata i riječi jednog domaćina ne ostanu samo uspomena onima koji su imali priliku posjetiti njegovu radionicu.
Domaće nisu samo proizvodi koje možemo kupiti. Domaće su i vještine, sjećanja i ljudi koji ih čuvaju.
Vehab Halilović. Goduša. Priča koju vrijedi čuti.